Kisa i emocije....

Pojacane emocije i potreba da osetim nezne dodire i tople usne necije....Pitam se da li je to zbog kise u maju ili zbog kise uopste...Hm,rekla bih da kisa,hladan vazduh i oblaci uvek to ucine sa nama,vecitim romanticima.Probude neke dublje emocije kojih ponekad nismo ni svesni da se skrivaju u nama.I bude nam drago kada shvatimo da smo u mogucnosti da svojim mislima dodirnemo ljubav,osetimo najtanje niti koje nas povezuju sa dragim bicem.Da,kisa moze uciniti i da poljupci koji su daleki budu tu,na nasem obrazu,klizeci ka vratu...dosegnu sve do srca.Eh kako bi tek bilo da su neke tople majske noci,a da kisa rominja i klizi po prozoru...stvarajuci privid razmazanih slika i secanja...svetla koja se gube u daljini i osecaji koji se priblizavaju i prodiru duboko...obuzimaju celo nase telo i cine ga toplim i ustreptalim...Eh...ima neceg lepog i u kisi!

 


Sirok osmeh....

Sirok osmeh i zlatan zub....ovi stihovi dobro su Vam poznati verovatno.Iako nemam zlatan zub ,sirok osmeh je nesto sto sigurno jeste moje mocno oruzje.Pa da,cak mi se i blog zove pozitivac.Takva sam kakva jesam.Uvek pozitivna i nasmejana.da,priznajem ima dana,nije da ih nema,kada me stigne neka depresija,ali hvala Bogu pa me to brzo prodje i nije strasno. Mada ovaj kisni i hladan dan usred maja i ne obecava mnogo,to nije razlog da mu se prilagodite,pa i sami budete tmurni.To nikako nemojte,jer lakse je prebroditi ovakvo vreme uz pozitivnu energiju i dobre ljude. Verujte u sebe....Nasmejane smo baš zbog tih što su u naš život doneli tugu, baš zbog tih što su nas povredili… Mnogo ih više boli naš osmeh na licu, nego suze… Zato ćemo se smejati… Bolelo nas ili ne…Kiss

 


Nazovi prijatelji...

Koliko god pokusavala da ubedim sebe da ipak u zivotu mozemo steci nove,dobre prijatelje,svakodnevne situacije i dogadjaji potvrdjuju mi suprotno.Lazni ljudi i lazna prijateljstva u ovom danasnjem svetu postaju deo nase realnosti.Gluma,prikrivanje iza kulisa i razna podmetanja,sitne prevare prate nas iz dana u dan iz minuta u minut.Zar je danasnji svet,odnosno ljudi,zar su postali toliko okrutni i sebicni da im je vece zadovoljstvo nauditi nekome,nego uciniti neki lep gest.Pokazati u teskim momentima da Vam je do nekoga stalo.Da li je to toliko tesko?Da li sam ja zalutala izmedju svetova i prespavala period preobrazaja ljudskog? Ne znam,cini mi se da jesam.Ostala sam i nakon toliko godina i toliko situcija koliko me je zivot iskusavao ista,iskrena i verna kako prijatelji covek.Ostala sam neko ko nece onima koji su mu bliski pozeleti zlo i na njihovoj nesreci graditi svoju srecu.To mi izgleda tako nisko i bezdusno…Zlo danas lagano obuzima veci deo populacije,pokusaj da nekome naudimo cini mnoge srecnim i zadovoljnim.Nerazmisljajuci i o svojoj mogucoj nesreci i trenutku da tada nece imati vise nikoga pored sebe,oni gaze i lome svakoga ko im se nadje na putu,ubedjeni da mogu sami sve i da su kao jedinke dovoljne sebi same.Sta ce im prijatelji,ljubav,dobrota u srcu,pozitivno razmisljanje…pa to su za njih gluposti i besmilice koje im nisu potrebne u ovom svetu azdaja koje gutaju sve ispred sebe.Ipak,ostajem pri tome da se ne zelim menjati na gore,ne zelim postati neko koga svi na kraju mrze,a on to ne vidi,jer je zaslepeo i sebe samog svojim lazima i prevarama.Da,na kraju biva tako obmanu sami sebe da su dobri i ne vide vise ni svoje postupke ni svoja losa dela.